Other Translations: Deutsch , English , Lietuvių kalba , Polski , ру́сский язы́к , Türkçe
From:
Saṁyutta Nikāya 22.59 Budini govori tematski grupisani 22.59
6. Upayavagga 6. Prijanjanje
Anattalakkhaṇasutta O obeležju ne-sopstva
Ekaṁ samayaṁ bhagavā bārāṇasiyaṁ viharati isipatane migadāye. Jednom je Blaženi boravio kraj Vārāṇasīja, u Parku jelena, u Isipatani.
Tatra kho bhagavā pañcavaggiye bhikkhū āmantesi: Tu se on ovako obrati grupi od pet monaha:
“bhikkhavo”ti. „Monasi.”
“Bhadante”ti te bhikkhū bhagavato paccassosuṁ. „Da, poštovani”, odgovoriše oni.
Bhagavā etadavoca: A Blaženi ovako nastavi:
“Rūpaṁ, bhikkhave, anattā. „Monasi, materijalni oblik nije trajno sopstvo.
Rūpañca hidaṁ, bhikkhave, attā abhavissa, nayidaṁ rūpaṁ ābādhāya saṁvatteyya, labbhetha ca rūpe: Jer ako bi oblik bio trajno sopstvo, on ne bi vodio do bolesti i moglo bi se u odnosu na oblik reći:
‘evaṁ me rūpaṁ hotu, evaṁ me rūpaṁ mā ahosī’ti. ’Neka moj oblik bude ovakav, neka moj oblik ne bude onakav.’
Yasmā ca kho, bhikkhave, rūpaṁ anattā, tasmā rūpaṁ ābādhāya saṁvattati, na ca labbhati rūpe: Ali pošto oblik nije trajno sopstvo, on vodi do bolesti i ne može se u odnosu na oblik reći:
‘evaṁ me rūpaṁ hotu, evaṁ me rūpaṁ mā ahosī’ti. ’Neka moj oblik bude ovakav, neka moj oblik ne bude onakav.’
Vedanā anattā. Osećaj nije trajno sopstvo.
Vedanā ca hidaṁ, bhikkhave, attā abhavissa, nayidaṁ vedanā ābādhāya saṁvatteyya, labbhetha ca vedanāya: Jer ako bi osećaj bio trajno sopstvo, on ne bi vodio do bolesti i moglo bi se u odnosu na osećaj reći:
‘evaṁ me vedanā hotu, evaṁ me vedanā mā ahosī’ti. ’Neka moj osećaj bude ovakav, neka moj osećaj ne bude onakav.’
Yasmā ca kho, bhikkhave, vedanā anattā, tasmā vedanā ābādhāya saṁvattati, na ca labbhati vedanāya: Ali pošto osećaj nije trajno sopstvo, on vodi do bolesti i ne može se u odnosu na osećaj reći:
‘evaṁ me vedanā hotu, evaṁ me vedanā mā ahosī’ti. ’Neka moj osećaj bude ovakav, neka moj osećaj ne bude onakav.’
Saññā anattā …pe… Opažaj nije trajno sopstvo…
saṅkhārā anattā. Mentalni obrasci nisu trajno sopstvo.
Saṅkhārā ca hidaṁ, bhikkhave, attā abhavissaṁsu, nayidaṁ saṅkhārā ābādhāya saṁvatteyyuṁ, labbhetha ca saṅkhāresu: Jer ako bi mentalni obrasci bili trajno sopstvo, oni ne bi vodili do bolesti i moglo bi se u odnosu na mentalne obrasce reći:
‘evaṁ me saṅkhārā hontu, evaṁ me saṅkhārā mā ahesun’ti. ’Neka moji mentalni obrasci budu ovakvi, neka moji mentalni obrasci ne budu onakvi.’
Yasmā ca kho, bhikkhave, saṅkhārā anattā, tasmā saṅkhārā ābādhāya saṁvattanti, na ca labbhati saṅkhāresu: Ali pošto mentalni obrasci nisu trajno sopstvo, oni vode do bolesti i ne može se u odnosu na mentalne obrasce reći:
‘evaṁ me saṅkhārā hontu, evaṁ me saṅkhārā mā ahesun’ti. ’Neka moji mentalni obrasci budu ovakvi, neka moji mentalni obrasci ne budu onakvi.’
Viññāṇaṁ anattā. Svest nije trajno sopstvo.
Viññāṇañca hidaṁ, bhikkhave, attā abhavissa, nayidaṁ viññāṇaṁ ābādhāya saṁvatteyya, labbhetha ca viññāṇe: Jer ako bi svest bila trajno sopstvo, ona ne bi vodila do bolesti i moglo bi se u odnosu na svest reći:
‘evaṁ me viññāṇaṁ hotu, evaṁ me viññāṇaṁ mā ahosī’ti. ’Neka moja svest bude ovakva, neka moja svest ne bude onakva.’
Yasmā ca kho, bhikkhave, viññāṇaṁ anattā, tasmā viññāṇaṁ ābādhāya saṁvattati, na ca labbhati viññāṇe: Ali pošto svest nije trajno sopstvo, ona vodi do bolesti i ne može se u odnosu na svest reći:
‘evaṁ me viññāṇaṁ hotu, evaṁ me viññāṇaṁ mā ahosī’ti. ’Neka moja svest bude ovakva, neka moja svest ne bude onakva.’
Taṁ kiṁ maññatha, bhikkhave, Šta mislite, monasi?
rūpaṁ niccaṁ vā aniccaṁ vā”ti? Je li materijalni oblik trajan ili prolazan?”
“Aniccaṁ, bhante”. „Prolazan, poštovani.”
“Yaṁ panāniccaṁ dukkhaṁ vā taṁ sukhaṁ vā”ti? „Je li ono što je prolazno patnja ili sreća?”
“Dukkhaṁ, bhante”. „Patnja, poštovani.”
“Yaṁ panāniccaṁ dukkhaṁ vipariṇāmadhammaṁ, kallaṁ nu taṁ samanupassituṁ: „Je li na ono što je prolazno, patnja i podložno promeni prikladno gledati ovako:
‘etaṁ mama, esohamasmi, eso me attā’”ti? ’To je moje, to sam ja, to je moje sopstvo?’”
“No hetaṁ, bhante”. „Sigurno da ne, poštovani.”
“Vedanā … osećaj…
saññā … opažaj…
saṅkhārā … mentalni obrasci…
viññāṇaṁ niccaṁ vā aniccaṁ vā”ti? Je li svest trajna ili prolazna?”
“Aniccaṁ, bhante”. „Prolazna, poštovani.”
“Yaṁ panāniccaṁ dukkhaṁ vā taṁ sukhaṁ vā”ti? „Je li ono što je prolazno patnja ili sreća?”
“Dukkhaṁ, bhante”. „Patnja, poštovani.”
“Yaṁ panāniccaṁ dukkhaṁ vipariṇāmadhammaṁ, kallaṁ nu taṁ samanupassituṁ: „Je li na ono što je prolazno, patnja i podložno promeni prikladno gledati ovako:
‘etaṁ mama, esohamasmi, eso me attā’”ti? ’To je moje, to sam ja, to je moje sopstvo?’”
“No hetaṁ, bhante”. „Sigurno da ne, poštovani.”
“Tasmātiha, bhikkhave, yaṁ kiñci rūpaṁ atītānāgatapaccuppannaṁ ajjhattaṁ vā bahiddhā vā oḷārikaṁ vā sukhumaṁ vā hīnaṁ vā paṇītaṁ vā yaṁ dūre santike vā, sabbaṁ rūpaṁ: ‘netaṁ mama, nesohamasmi, na meso attā’ti evametaṁ yathābhūtaṁ sammappaññāya daṭṭhabbaṁ. „Zato, monasi, svaki materijalni oblik, prošli, budući ili sadašnji, unutrašnji ili spoljašnji, velik ili mali, inferiorni ili superiorni, dalek ili blizu, svaki materijalni oblik treba videti onakvog kakav zaista jeste, pravom mudrošću: ’To nije moje, to nisam ja, to nije moje sopstvo.’
Yā kāci vedanā atītānāgatapaccuppannā ajjhattā vā bahiddhā vā …pe… yā dūre santike vā, sabbā vedanā: ‘netaṁ mama, nesohamasmi, na meso attā’ti evametaṁ yathābhūtaṁ sammappaññāya daṭṭhabbaṁ. Svaku vrstu osećaja…
Yā kāci saññā …pe… Svaku vrstu opažaja…
ye keci saṅkhārā atītānāgatapaccuppannā ajjhattaṁ vā bahiddhā vā …pe… ye dūre santike vā, sabbe saṅkhārā: ‘netaṁ mama, nesohamasmi, na meso attā’ti evametaṁ yathābhūtaṁ sammappaññāya daṭṭhabbaṁ. Svaku vrstu mentalnih obrazaca…
Yaṁ kiñci viññāṇaṁ atītānāgatapaccuppannaṁ ajjhattaṁ vā bahiddhā vā oḷārikaṁ vā sukhumaṁ vā hīnaṁ vā paṇītaṁ vā yaṁ dūre santike vā, sabbaṁ viññāṇaṁ: ‘netaṁ mama, nesohamasmi, na meso attā’ti evametaṁ yathābhūtaṁ sammappaññāya daṭṭhabbaṁ. Svaku vrstu svesti – prošlu, buduću ili sadašnju, unutrašnju ili spoljašnju, veliku ili malu, inferiornu ili superiornu, daleku ili blizu – svaku svest treba videti onakvu kakva zaista jeste, pravom mudrošću: ’To nije moje, to nisam ja, to nije moje sopstvo’.
Evaṁ passaṁ, bhikkhave, sutavā ariyasāvako rūpasmimpi nibbindati, vedanāyapi nibbindati, saññāyapi nibbindati, saṅkhāresupi nibbindati, viññāṇasmimpi nibbindati. Videći ovako, dobro upućen plemeniti učenik gubi interes za oblik, gubi interes za osećaj, gubi interes za opažaj, gubi interes za mentalne obrasce, gubi interes za svest.
Nibbindaṁ virajjati; virāgā vimuccati. Vimuttasmiṁ vimuttamiti ñāṇaṁ hoti. Pošto je izgubio interes, u njemu se strasti smiruju. Kako se strasti smiruju, tako [njegov um] oslobođen biva. Sa oslobođenjem dolazi i saznanje: ’Oslobođen sam’.
‘Khīṇā jāti, vusitaṁ brahmacariyaṁ, kataṁ karaṇīyaṁ, nāparaṁ itthattāyā’ti pajānātī”ti. On tada razume: ’Ovo je poslednje rođenje, proživljen je svetački život, učinjeno što je trebalo učiniti. Nema više preporađanja u bilo koji oblik bivanja’.”
Idamavoca bhagavā. Tako reče Blaženi.
Attamanā pañcavaggiyā bhikkhū bhagavato bhāsitaṁ abhinanduṁ. Zadovoljni, petorica asketa se obradovaše rečima Blaženog.
Imasmiñca pana veyyākaraṇasmiṁ bhaññamāne pañcavaggiyānaṁ bhikkhūnaṁ anupādāya āsavehi cittāni vimucciṁsūti. I dok je ovaj govor bio još u toku, umovi tih pet monaha postadoše oslobođeni otrova zahvaljujući neprijanjanju.
Sattamaṁ.