Other Translations: Deutsch , English , Italiano , Lietuvių kalba , ру́сский язы́к

From:

PreviousNext

Majjhima Nikāya 30 Budini govori srednje dužine 30

Cūḷasāropamasutta Kratki govor o poređenju sa središtem stabla

Evaṁ me sutaṁ—Ovako sam čuo.

ekaṁ samayaṁ bhagavā sāvatthiyaṁ viharati jetavane anāthapiṇḍikassa ārāme. Jednom je Blaženi boravio kraj Sāvatthīja, u Đetinom gaju, u manastiru koji je podigao Anāthapiṇḍika.

Atha kho piṅgalakoccho brāhmaṇo yena bhagavā tenupasaṅkami; upasaṅkamitvā bhagavatā saddhiṁ sammodi. Onda brahman Pingalakoććha dođe do Blaženog i pozdravi se sa njim.

Sammodanīyaṁ kathaṁ sāraṇīyaṁ vītisāretvā ekamantaṁ nisīdi. Ekamantaṁ nisinno kho piṅgalakoccho brāhmaṇo bhagavantaṁ etadavoca: Kada taj učtivi i prijateljski razgovor bi završen, sede on sa strane i reče Blaženom:

“yeme, bho gotama, samaṇabrāhmaṇā saṅghino gaṇino gaṇācariyā ñātā yasassino titthakarā sādhusammatā, bahujanassa, „Učitelju Gotama, ovde su ovi askete i brahmani, starešine redova, starešine grupa, učitelji grupa, ugledni i nadaleko čuveni osnivači tradicija, koje mnogi smatraju svecima

seyyathidaṁ—pūraṇo kassapo, makkhali gosālo, ajito kesakambalo, pakudho kaccāyano, sañcayo belaṭṭhaputto, nigaṇṭho nāṭaputto, Pūraṇa Kassapa, Makkhali Gosāla, Ađita Kesakambalin, Pakudha Kaććāyana, Sañđaya Belaṭṭhiputta i Nigaṇṭha Nātaputta.

sabbete sakāya paṭiññāya abbhaññaṁsu sabbeva nābbhaññaṁsu, udāhu ekacce abbhaññaṁsu ekacce nābbhaññaṁsū”ti? Imaju li svi oni neposredno znanje, kao što tvrde, ili niko od njih nema neposredno znanje ili ga neki imaju, a drugi nemaju?

“Alaṁ, brāhmaṇa, tiṭṭhatetaṁ—„Dovoljno je, brahmane. Neka se na tome zaustavi!

sabbete sakāya paṭiññāya abbhaññaṁsu sabbeva nābbhaññaṁsu, udāhu ekacce abbhaññaṁsu ekacce nābbhaññaṁsūti. ’Imaju li svi oni neposredno znanje, kao što tvrde, ili niko od njih nema neposredno znanje ili ga neki imaju, a drugi nemaju?’ Podučiću te Dhammi, brahmane. Slušaj i dobro zapamti šta ću ti reći.

Dhammaṁ te, brāhmaṇa, desessāmi,

taṁ suṇāhi, sādhukaṁ manasi karohi, bhāsissāmī”ti.

“Evaṁ, bho”ti kho piṅgalakoccho brāhmaṇo bhagavato paccassosi. „Da, gospodine

Bhagavā etadavoca:

“Seyyathāpi, brāhmaṇa, puriso sāratthiko sāragavesī sārapariyesanaṁ caramāno mahato rukkhassa tiṭṭhato sāravato atikkammeva sāraṁ atikkamma phegguṁ atikkamma tacaṁ atikkamma papaṭikaṁ, sākhāpalāsaṁ chetvā ādāya pakkameyya ‘sāran’ti maññamāno. „Brahmane, zamisli čoveka kojem treba dobra drvena građa, traga za dobrom drvenom građom i tragajući za zdravim drvetom naiđe na veliko drvo snažnog debla. Zanemarivši srž stabla, njegov meki deo, unutrašnju koru i spoljašnju koru, naseče grane i lišće i ponese ih misleći da je to srž stabla.

Tamenaṁ cakkhumā puriso disvā evaṁ vadeyya: Onda čovek dobroga vida, kad ga sretne, kaže:

‘na vatāyaṁ bhavaṁ puriso aññāsi sāraṁ, na aññāsi phegguṁ, na aññāsi tacaṁ, na aññāsi papaṭikaṁ, na aññāsi sākhāpalāsaṁ. ’Ovaj dobri čovek nije znao šta je srž stabla, njegov meki deo, unutrašnja kora, spoljašnja kora, niti grane i lišće.

Tathā hayaṁ bhavaṁ puriso sāratthiko sāragavesī sārapariyesanaṁ caramāno mahato rukkhassa tiṭṭhato sāravato atikkammeva sāraṁ atikkamma phegguṁ atikkamma tacaṁ atikkamma papaṭikaṁ, sākhāpalāsaṁ chetvā ādāya pakkanto “sāran”ti maññamāno. I tako, pošto mu je bila potrebna dobra drvena građa, tragajući za dobrom drvenom građom, naišao je na veliko drvo snažnog debla. Zanemarivši srž stabla, njegov meki deo, unutrašnju koru i spoljašnju koru, nasekao je grane i lišće i poneo ih misleći da je to srž stabla.

Yañcassa sārena sārakaraṇīyaṁ tañcassa atthaṁ nānubhavissatī’ti. Šta god da je taj čovek mislio da napravi od dobre drvene građe, ovo mu neće poslužiti za to.’

Seyyathāpi vā pana, brāhmaṇa, puriso sāratthiko sāragavesī sārapariyesanaṁ caramāno mahato rukkhassa tiṭṭhato sāravato atikkammeva sāraṁ atikkamma phegguṁ atikkamma tacaṁ, papaṭikaṁ chetvā ādāya pakkameyya ‘sāran’ti maññamāno. Zamisli sad čoveka kojem treba dobra drvena građa, traga za dobrom drvenom građom i tragajući za zdravim drvetom naiđe na veliko drvo snažnog debla. Zanemarivši srž stabla, njegov meki deo i unutrašnju koru, naseče spoljašnju koru i ponese je misleći da je to srž stabla.

Tamenaṁ cakkhumā puriso disvā evaṁ vadeyya: Onda čovek dobroga vida, kad ga sretne, kaže:

‘na vatāyaṁ bhavaṁ puriso aññāsi sāraṁ, na aññāsi phegguṁ, na aññāsi tacaṁ, na aññāsi papaṭikaṁ, na aññāsi sākhāpalāsaṁ. ’Ovaj dobri čovek nije znao šta je srž stabla… grane i lišće.

Tathā hayaṁ bhavaṁ puriso sāratthiko sāragavesī sārapariyesanaṁ caramāno mahato rukkhassa tiṭṭhato sāravato atikkammeva sāraṁ atikkamma phegguṁ atikkamma tacaṁ papaṭikaṁ chetvā ādāya pakkanto “sāran”ti maññamāno. I tako, pošto mu je bila potrebna dobra drvena građa… nasekao je njegovu spoljašnju koru i poneo je misleći da je to srž stabla.

Yañcassa sārena sārakaraṇīyaṁ tañcassa atthaṁ nānubhavissatī’ti. Šta god da je ovaj čovek mislio da napravi od dobre drvene građe, ovo mu neće poslužiti za to.’

Seyyathāpi vā pana, brāhmaṇa, puriso sāratthiko sāragavesī sārapariyesanaṁ caramāno mahato rukkhassa tiṭṭhato sāravato atikkammeva sāraṁ atikkamma phegguṁ, tacaṁ chetvā ādāya pakkameyya ‘sāran’ti maññamāno. Zamisli sad čoveka kojem treba dobra drvena građa, traga za dobrom drvenom građom i tragajući za zdravim drvetom naiđe na veliko drvo snažnog debla. Zanemarivši srž stabla i njegov meki deo, naseče unutrašnju koru i ponese je misleći da je to srž stabla.

Tamenaṁ cakkhumā puriso disvā evaṁ vadeyya: Onda čovek dobroga vida, kad ga sretne, kaže:

‘na vatāyaṁ bhavaṁ puriso aññāsi sāraṁ, na aññāsi phegguṁ, na aññāsi tacaṁ, na aññāsi papaṭikaṁ, na aññāsi sākhāpalāsaṁ. ’Ovaj dobri čovek nije znao šta je srž stabla… grane i lišće.

Tathā hayaṁ bhavaṁ puriso sāratthiko sāragavesī sārapariyesanaṁ caramāno mahato rukkhassa tiṭṭhato sāravato atikkammeva sāraṁ atikkamma phegguṁ, tacaṁ chetvā ādāya pakkanto “sāran”ti maññamāno. I tako, pošto mu je bila potrebna dobra drvena građa… nasekao je njegovu unutrašnju koru i poneo je misleći da je to srž stabla.

Yañcassa sārena sārakaraṇīyaṁ tañcassa atthaṁ nānubhavissatī’ti. Šta god da je ovaj dobri čovek mislio da napravi od dobre drvene građe, ovo mu neće poslužiti za to.’

Seyyathāpi vā pana, brāhmaṇa, puriso sāratthiko sāragavesī sārapariyesanaṁ caramāno mahato rukkhassa tiṭṭhato sāravato atikkammeva sāraṁ, phegguṁ chetvā ādāya pakkameyya ‘sāran’ti maññamāno. Zamisli sad čoveka kojem treba dobra drvena građa, traga za dobrom drvenom građom i tragajući za zdravim drvetom naiđe na veliko drvo snažnog debla. Zanemarivši srž stabla, naseče njegov meki deo i ponese ga misleći da je to srž stabla.

Tamenaṁ cakkhumā puriso disvā evaṁ vadeyya: Onda čovek dobroga vida, kad ga sretne, kaže:

‘na vatāyaṁ bhavaṁ puriso aññāsi sāraṁ, na aññāsi phegguṁ, na aññāsi tacaṁ, na aññāsi papaṭikaṁ, na aññāsi sākhāpalāsaṁ. ’Ovaj dobri čovek nije znao šta je srž stabla… grane i lišće.

Tathā hayaṁ bhavaṁ puriso sāratthiko sāragavesī sārapariyesanaṁ caramāno mahato rukkhassa tiṭṭhato sāravato atikkammeva sāraṁ, phegguṁ chetvā ādāya pakkanto “sāran”ti maññamāno. I tako, pošto mu je bila potrebna dobra drvena građa… nasekao je njegov meki deo i poneo ga misleći da je to srž stabla.

Yañcassa sārena sārakaraṇīyaṁ tañcassa atthaṁ nānubhavissatī’ti. Šta god da je ovaj dobri čovek mislio da napravi od dobre drvene građe, ovo mu neće dobro poslužiti za to.’

Seyyathāpi vā pana, brāhmaṇa, puriso sāratthiko sāragavesī sārapariyesanaṁ caramāno mahato rukkhassa tiṭṭhato sāravato sāraññeva chetvā ādāya pakkameyya ‘sāran’ti jānamāno. Zamisli sad čoveka kojem treba dobra drvena građa, traga za dobrom drvenom građom i tragajući za zdravim drvetom naiđe na veliko drvo snažnog debla. I naseče samo srž stabla i ponese ga znajući da je to srž stabla.

Tamenaṁ cakkhumā puriso disvā evaṁ vadeyya: Onda čovek dobroga vida, kad ga sretne, kaže:

‘aññāsi vatāyaṁ bhavaṁ puriso sāraṁ, aññāsi phegguṁ, aññāsi tacaṁ, aññāsi papaṭikaṁ, aññāsi sākhāpalāsaṁ. ’Ovaj dobri čovek je znao šta je srž stabla, šta je njegov meki deo, šta unutrašnja, a šta spoljašnja kora, i šta su njegove grane i lišće.

Tathā hayaṁ bhavaṁ puriso sāratthiko sāragavesī sārapariyesanaṁ caramāno mahato rukkhassa tiṭṭhato sāravato sāraññeva chetvā ādāya pakkanto “sāran”ti jānamāno. I tako, pošto mu je bila potrebna dobra drvena građa, tragajući za dobrom drvenom građom, naišao je na veliko drvo snažnog debla. Onda je nasekao njegovu srž i poneo je znajući da je to srž stabla.

Yañcassa sārena sārakaraṇīyaṁ tañcassa atthaṁ anubhavissatī’ti. Šta god da je ovaj dobri čovek mislio da napravi od dobre drvene građe, ovo će mu dobro poslužiti za to.’

Evameva kho, brāhmaṇa, idhekacco puggalo saddhā agārasmā anagāriyaṁ pabbajito hoti: Isto tako, brahmane, neki čovek iz poverenja napusti domaćinski život i ode u beskućnike, razmišljajući:

‘otiṇṇomhi jātiyā jarāya maraṇena sokehi paridevehi dukkhehi domanassehi upāyāsehi, dukkhotiṇṇo dukkhapareto, ’Žrtva sam rođenja, starosti i smrti, žalosti, naricanja, bola, tuge i očaja; žrtva sam patnje, plen patnje.

appeva nāma imassa kevalassa dukkhakkhandhassa antakiriyā paññāyethā’ti. Sigurno da je moguće stići na kraj čitavog tog okeana patnje.’

So evaṁ pabbajito samāno lābhasakkārasilokaṁ abhinibbatteti. I kad je tako otišao u beskućnike, stiče on dobitak, poštovanje i dobar glas.

So tena lābhasakkārasilokena attamano hoti paripuṇṇasaṅkappo. Zadovoljan je tim dobitkom, poštovanjem i dobrim glasom, njegova namera biva ostvarena.

So tena lābhasakkārasilokena attānukkaṁseti, paraṁ vambheti: Na osnovu toga sam sebe hvali, a druge kritikuje ovako:

‘ahamasmi lābhasakkārasilokavā, ime panaññe bhikkhū appaññātā appesakkhā’ti. ’Stekao sam dobitak, poštovanje i dobar glas, ali ovi drugi monasi su nepoznati, niko za njih i ne zna.’

Lābhasakkārasilokena ca ye aññe dhammā uttaritarā ca paṇītatarā ca tesaṁ dhammānaṁ sacchikiriyāya na chandaṁ janeti, na vāyamati, olīnavuttiko ca hoti sāthaliko. I u njemu nema želje da bilo šta više učini, ne ulaže napor da dostigne ona druga stanja, viša i tananija od dobitka, poštovanja i dobrog glasa; nazaduje i propada.

Seyyathāpi so, brāhmaṇa, puriso sāratthiko sāragavesī sārapariyesanaṁ caramāno mahato rukkhassa tiṭṭhato sāravato atikkammeva sāraṁ atikkamma phegguṁ atikkamma tacaṁ atikkamma papaṭikaṁ, sākhāpalāsaṁ chetvā ādāya pakkanto ‘sāran’ti maññamāno. Zbog toga kažem da je ta osoba poput čoveka kojem treba dobra drvena građa, traga za dobrom drvenom građom i tragajući za zdravim drvetom naiđe na veliko drvo snažnog debla. Zanemarivši srž stabla, njegov meki deo, unutrašnju koru i spoljašnju koru, naseče on grane i lišće i ponese ih misleći da je to srž stabla.

Yañcassa sārena sārakaraṇīyaṁ tañcassa atthaṁ nānubhavissati. Šta god da je mislio da napravi od dobre drvene građe, ovo mu neće poslužiti za to.

Tathūpamāhaṁ, brāhmaṇa, imaṁ puggalaṁ vadāmi. Zbog toga kažem da je ta osoba poput čoveka (koji je pogrešio grane i lišće za srž stabla).

Idha pana, brāhmaṇa, ekacco puggalo saddhā agārasmā anagāriyaṁ pabbajito hoti: Isto tako, brahmane, neki čovek iz poverenja napusti domaćinski život i ode u beskućnike, razmišljajući:

‘otiṇṇomhi jātiyā jarāya maraṇena sokehi paridevehi dukkhehi domanassehi upāyāsehi, dukkhotiṇṇo dukkhapareto, ’Žrtva sam rođenja, starosti i smrti, žalosti, naricanja, bola, tuge i očaja; žrtva sam patnje, plen patnje.

appeva nāma imassa kevalassa dukkhakkhandhassa antakiriyā paññāyethā’ti. Sigurno da je moguće stići na kraj čitavog tog okeana patnje.’

So evaṁ pabbajito samāno lābhasakkārasilokaṁ abhinibbatteti. I kad je tako otišao u beskućnike, stiče on dobitak, poštovanje i dobar glas.

So tena lābhasakkārasilokena na attamano hoti na paripuṇṇasaṅkappo. Ali nije zadovoljan tim dobitkom, poštovanjem i dobrim glasom; njegova namera nije ostvarena.

So tena lābhasakkārasilokena na attānukkaṁseti, na paraṁ vambheti. Na osnovu toga ne hvali sebe, niti kritikuje druge.

Lābhasakkārasilokena ca ye aññe dhammā uttaritarā ca paṇītatarā ca tesaṁ dhammānaṁ sacchikiriyāya chandaṁ janeti, vāyamati, anolīnavuttiko ca hoti asāthaliko. U njemu ima želje da deluje, ulaže napor da dostigne ona druga stanja, viša i tananija od dobitka, poštovanja i dobrog glasa; ne nazaduje i ne propada.

So sīlasampadaṁ ārādheti. Tako postiže pročišćenje vrline.

So tāya sīlasampadāya attamano hoti, paripuṇṇasaṅkappo. Zadovoljan je usavršenošću u vrlini i njegova namera biva ostvarena.

So tāya sīlasampadāya attānukkaṁseti, paraṁ vambheti: Na osnovu toga sam sebe hvali, a druge kritikuje ovako:

‘ahamasmi sīlavā kalyāṇadhammo, ime panaññe bhikkhū dussīlā pāpadhammā’ti. ’Ja sam pun vrline, dobrog karaktera, ali ovi drugi monasi su nemoralni, lošeg karaktera.’

Sīlasampadāya ca ye aññe dhammā uttaritarā ca paṇītatarā ca tesaṁ dhammānaṁ sacchikiriyāya na chandaṁ janeti, na vāyamati, olīnavuttiko ca hoti sāthaliko. I u njemu nema želje da bilo šta više učini, ne ulaže napor da dostigne ona druga stanja, viša i tananija od pročišćenja vrline; nazaduje i propada.

Seyyathāpi so, brāhmaṇa, puriso sāratthiko sāragavesī sārapariyesanaṁ caramāno mahato rukkhassa tiṭṭhato sāravato atikkammeva sāraṁ atikkamma phegguṁ atikkamma tacaṁ, papaṭikaṁ chetvā ādāya pakkanto ‘sāran’ti maññamāno. Zbog toga kažem da je ta osoba poput čoveka kojem treba dobra drvena građa… te zanemarivši srž stabla, njegov meki deo i unutrašnju koru, naseče spoljašnju koru i ponese je misleći da je to srž stabla.

Yañcassa sārena sārakaraṇīyaṁ, tañcassa atthaṁ nānubhavissati. Šta god da je mislio da napravi od dobre drvene građe, ovo mu neće poslužiti za to.

Tathūpamāhaṁ, brāhmaṇa, imaṁ puggalaṁ vadāmi. Zbog toga kažem da je ta osoba poput čoveka (koji je pogrešio spoljašnju koru za srž stabla).

Idha pana, brāhmaṇa, ekacco puggalo saddhā agārasmā anagāriyaṁ pabbajito hoti: Isto tako, brahmane, neki čovek iz poverenja napusti domaćinski život i ode u beskućnike, razmišljajući:

‘otiṇṇomhi jātiyā jarāya maraṇena sokehi paridevehi dukkhehi domanassehi upāyāsehi, dukkhotiṇṇo dukkhapareto, ’Žrtva sam rođenja, starosti i smrti, žalosti, naricanja, bola, tuge i očaja; žrtva sam patnje, plen patnje.

appeva nāma imassa kevalassa dukkhakkhandhassa antakiriyā paññāyethā’ti. Sigurno da je moguće stići na kraj čitavog tog okeana patnje.’

So evaṁ pabbajito samāno lābhasakkārasilokaṁ abhinibbatteti. I kad je tako otišao u beskućnike, stiče on dobitak, poštovanje i dobar glas.

So tena lābhasakkārasilokena na attamano hoti, na paripuṇṇasaṅkappo. Ali nije zadovoljan tim dobitkom, poštovanjem i dobrim glasom; njegova namera nije ostvarena.

So tena lābhasakkārasilokena na attānukkaṁseti, na paraṁ vambheti. Na osnovu toga ne hvali sebe, niti kritikuje druge.

Lābhasakkārasilokena ca ye aññe dhammā uttaritarā ca paṇītatarā ca tesaṁ dhammānaṁ sacchikiriyāya chandaṁ janeti, vāyamati, anolīnavuttiko ca hoti asāthaliko. U njemu ima želje da deluje, ulaže napor da dostigne ona druga stanja, viša i tananija od pročišćenja vrline; ne nazaduje i ne propada.

So sīlasampadaṁ ārādheti. Onda postiže pročišćenje vrline.

So tāya sīlasampadāya attamano hoti no ca kho paripuṇṇasaṅkappo. Zadovoljan je usavršenošću u vrlini, ali njegova namera nije ostvarena.

So tāya sīlasampadāya na attānukkaṁseti, na paraṁ vambheti. Na osnovu toga ne hvali sebe, niti kritikuje druge.

Sīlasampadāya ca ye aññe dhammā uttaritarā ca paṇītatarā ca tesaṁ dhammānaṁ sacchikiriyāya chandaṁ janeti, vāyamati, anolīnavuttiko ca hoti asāthaliko. U njemu ima želje da deluje, ulaže napor da dostigne ona druga stanja, viša i tananija od pročišćenja vrline; ne nazaduje i ne propada.

So samādhisampadaṁ ārādheti. Onda postiže koncentraciju.

So tāya samādhisampadāya attamano hoti, paripuṇṇasaṅkappo. Zadovoljan je usavršenošću u koncentraciji i njegova namera biva ostvarena.

So tāya samādhisampadāya attānukkaṁseti, paraṁ vambheti: Na osnovu toga sebe hvali, a druge kritikuje ovako:

‘ahamasmi samāhito ekaggacitto, ime panaññe bhikkhū asamāhitā vibbhantacittā’ti. ’Koncentrisan sam, um mi je sjedinjen, ali ovi drugi monasi su nepažljivi, njihov um je rastresen.’

Samādhisampadāya ca ye aññe dhammā uttaritarā ca paṇītatarā ca, tesaṁ dhammānaṁ sacchikiriyāya na chandaṁ janeti, na vāyamati, olīnavuttiko ca hoti sāthaliko. I u njemu nema želje da bilo šta više učini, ne ulaže napor da dostigne ona druga stanja, viša i tananija od koncentracije; nazaduje i propada.

Seyyathāpi so, brāhmaṇa, puriso sāratthiko sāragavesī sārapariyesanaṁ caramāno mahato rukkhassa tiṭṭhato sāravato atikkammeva sāraṁ atikkamma phegguṁ, tacaṁ chetvā ādāya pakkanto ‘sāran’ti maññamāno. Zbog toga kažem da je ta osoba poput čoveka kojem treba dobra drvena građa… i zanemarivši srž stabla i njegov meki deo, naseče unutrašnju koru i ponese je misleći da je to srž stabla.

Yañcassa sārena sārakaraṇīyaṁ tañcassa atthaṁ nānubhavissati. Šta god da je mislio da napravi od dobre drvene građe, ovo mu neće poslužiti za to.

Tathūpamāhaṁ, brāhmaṇa, imaṁ puggalaṁ vadāmi.

Idha pana, brāhmaṇa, ekacco puggalo saddhā agārasmā anagāriyaṁ pabbajito hoti: Isto tako, brahmane, neki čovek iz poverenja napusti domaćinski život i ode u beskućnike, razmišljajući:

‘otiṇṇomhi jātiyā jarāya maraṇena …pe… ’Žrtva sam rođenja, starosti i smrti, žalosti, naricanja, bola, tuge i očaja; žrtva sam patnje, plen patnje.

antakiriyā paññāyethā’ti. Sigurno da je moguće stići na kraj čitavog tog okeana patnje.’

So evaṁ pabbajito samāno lābhasakkārasilokaṁ abhinibbatteti. I kad je tako otišao u beskućnike, stiče on dobitak, poštovanje i dobar glas.

So tena lābhasakkārasilokena na attamano hoti na paripuṇṇasaṅkappo. Ali nije zadovoljan tim dobitkom, poštovanjem i dobrim glasom; njegova namera nije ostvarena.

So tena lābhasakkārasilokena na attānukkaṁseti, na paraṁ vambheti.

Lābhasakkārasilokena ca ye aññe dhammā uttaritarā ca paṇītatarā ca tesaṁ dhammānaṁ sacchikiriyāya chandaṁ janeti, vāyamati, anolīnavuttiko ca hoti asāthaliko.

So sīlasampadaṁ ārādheti. Onda postiže pročišćenje vrline.

So tāya sīlasampadāya attamano hoti, no ca kho paripuṇṇasaṅkappo. Zadovoljan je usavršenošću u vrlini, ali njegova namera nije ostvarena.

So tāya sīlasampadāya na attānukkaṁseti, na paraṁ vambheti.

Sīlasampadāya ca ye aññe dhammā uttaritarā ca paṇītatarā ca tesaṁ dhammānaṁ sacchikiriyāya chandaṁ janeti, vāyamati, anolīnavuttiko ca hoti asāthaliko.

So samādhisampadaṁ ārādheti. Onda postiže koncentraciju.

So tāya samādhisampadāya attamano hoti, no ca kho paripuṇṇasaṅkappo. Zadovoljan je usavršenošću u koncentraciji, ali njegova namera nije ostvarena.

So tāya samādhisampadāya na attānukkaṁseti, na paraṁ vambheti. Na osnovu toga ne hvali sebe, niti kritikuje druge.

Samādhisampadāya ca ye aññe dhammā uttaritarā ca paṇītatarā ca tesaṁ dhammānaṁ sacchikiriyāya chandaṁ janeti, vāyamati, anolīnavuttiko ca hoti asāthaliko. U njemu ima želje da deluje, ulaže napor da dostigne ona druga stanja, viša i tananija od usavršenosti u koncentraciji; ne nazaduje i ne propada.

So ñāṇadassanaṁ ārādheti. Tako postiže znanje i viđenje.

So tena ñāṇadassanena attamano hoti, paripuṇṇasaṅkappo. Zadovoljan je tim znanjem i viđenjem i njegova namera biva ostvarena.

So tena ñāṇadassanena attānukkaṁseti, paraṁ vambheti: Na osnovu toga sam sebe hvali, a druge kritikuje ovako:

‘ahamasmi jānaṁ passaṁ viharāmi, ime panaññe bhikkhū ajānaṁ apassaṁ viharantī’ti. ’Živim tako što znam i vidim, ali ovi drugi monasi žive tako što niti znaju, niti vide.’

Ñāṇadassanena ca ye aññe dhammā uttaritarā ca paṇītatarā ca tesaṁ dhammānaṁ sacchikiriyāya na chandaṁ janeti, na vāyamati, olīnavuttiko ca hoti sāthaliko. I u njemu nema želje da bilo šta više učini, ne ulaže napor da dostigne ona druga stanja, viša i tananija od znanja i viđenja; nazaduje i propada.

Seyyathāpi so, brāhmaṇa, puriso sāratthiko sāragavesī sārapariyesanaṁ caramāno mahato rukkhassa tiṭṭhato sāravato atikkammeva sāraṁ, phegguṁ chetvā ādāya pakkanto ‘sāran’ti maññamāno. Zbog toga kažem da je ta osoba poput čoveka kojem treba dobra drvena građa… i zanemarivši srž stabla, naseče njegov meki deo i ponese ga misleći da je to srž stabla.

Yañcassa sārena sārakaraṇīyaṁ tañcassa atthaṁ nānubhavissati. Šta god da je mislio da napravi od dobre drvene građe, ovo mu neće poslužiti za to.

Tathūpamāhaṁ, brāhmaṇa, imaṁ puggalaṁ vadāmi.

Idha pana, brāhmaṇa, ekacco puggalo saddhā agārasmā anagāriyaṁ pabbajito hoti: Isto tako, brahmane, neki čovek iz poverenja napusti domaćinski život i ode u beskućnike, razmišljajući:

‘otiṇṇomhi jātiyā jarāya maraṇena sokehi paridevehi dukkhehi domanassehi upāyāsehi, dukkhotiṇṇo dukkhapareto, ’Žrtva sam rođenja, starosti i smrti, žalosti, naricanja, bola, tuge i očaja; žrtva sam patnje, plen patnje.

appeva nāma imassa kevalassa dukkhakkhandhassa antakiriyā paññāyethā’ti. Sigurno da je moguće stići na kraj čitavog tog okeana patnje.’

So evaṁ pabbajito samāno lābhasakkārasilokaṁ abhinibbatteti. I kad je tako otišao u beskućnike, stiče on dobitak, poštovanje i dobar glas.

So tena lābhasakkārasilokena na attamano hoti, na paripuṇṇasaṅkappo. Ali nije zadovoljan tim dobitkom, poštovanjem i dobrim glasom; njegova namera nije ostvarena.

So tena lābhasakkārasilokena na attānukkaṁseti, na paraṁ vambheti.

Lābhasakkārasilokena ca ye aññe dhammā uttaritarā ca paṇītatarā ca tesaṁ dhammānaṁ sacchikiriyāya chandaṁ janeti, vāyamati, anolīnavuttiko ca hoti asāthaliko.

So sīlasampadaṁ ārādheti. Onda postiže pročišćenje vrline.

So tāya sīlasampadāya attamano hoti, no ca kho paripuṇṇasaṅkappo. Zadovoljan je pročišćenjem vrline, ali njegova namera nije ostvarena.

So tāya sīlasampadāya na attānukkaṁseti, na paraṁ vambheti.

Sīlasampadāya ca ye aññe dhammā uttaritarā ca paṇītatarā ca tesaṁ dhammānaṁ sacchikiriyāya chandaṁ janeti, vāyamati, anolīnavuttiko ca hoti asāthaliko.

So samādhisampadaṁ ārādheti. Onda postiže koncentraciju.

So tāya samādhisampadāya attamano hoti, no ca kho paripuṇṇasaṅkappo. Zadovoljan je tim postignućem koncentracije, ali njegova namera nije ostvarena.

So tāya samādhisampadāya na attānukkaṁseti, na paraṁ vambheti.

Samādhisampadāya ca ye aññe dhammā uttaritarā ca paṇītatarā ca tesaṁ dhammānaṁ sacchikiriyāya chandaṁ janeti, vāyamati, anolīnavuttiko ca hoti asāthaliko.

So ñāṇadassanaṁ ārādheti. Onda postiže znanje i viđenje.

So tena ñāṇadassanena attamano hoti, no ca kho paripuṇṇasaṅkappo. Zadovoljan je tim znanjem i viđenjem, ali njegova namera nije ostvarena.

So tena ñāṇadassanena na attānukkaṁseti, na paraṁ vambheti. Na osnovu toga ne hvali sebe, niti kritikuje druge.

Ñāṇadassanena ca ye aññe dhammā uttaritarā ca paṇītatarā ca tesaṁ dhammānaṁ sacchikiriyāya chandaṁ janeti, vāyamati, anolīnavuttiko ca hoti asāthaliko. U njemu ima želje da deluje, ulaže napor da dostigne ona druga stanja, viša i tananija od znanja i viđenja; ne nazaduje i ne propada.

Katame ca, brāhmaṇa, dhammā ñāṇadassanena uttaritarā ca paṇītatarā ca? Ali koja su, brahmane, ta druga stanja, viša i tananija od znanja i viđenja?

Idha, brāhmaṇa, bhikkhu vivicceva kāmehi vivicca akusalehi dhammehi savitakkaṁ savicāraṁ vivekajaṁ pītisukhaṁ paṭhamaṁ jhānaṁ upasampajja viharati. Tako, brahmane, sasvim obuzdanih čula, bez mentalnih nečistoća, monah ulazi i ostaje na prvom stupnju zadubljenja, koji prate usmerena misao i istraživanje, uz ushićenje i zadovoljstvo rođeno iz osame.

Ayampi kho, brāhmaṇa, dhammo ñāṇadassanena uttaritaro ca paṇītataro ca. To je stanje, više i tananije od znanja i viđenja.

Puna caparaṁ, brāhmaṇa, bhikkhu vitakkavicārānaṁ vūpasamā ajjhattaṁ sampasādanaṁ cetaso ekodibhāvaṁ avitakkaṁ avicāraṁ samādhijaṁ pītisukhaṁ dutiyaṁ jhānaṁ upasampajja viharati. I opet, smirivanjem usmerene misli i istraživanja monah ulazi i ostaje na drugom stupnju zadubljenja, koji karakterišu kako samopouzdanje i sabranost uma, oslobođenog usmerene misli i istraživanja, tako i ushićenje i zadovoljstvo rođeni iz koncentracije.

Ayampi kho, brāhmaṇa, dhammo ñāṇadassanena uttaritaro ca paṇītataro ca. To je takođe stanje, više i tananije od znanja i viđenja.

Puna caparaṁ, brāhmaṇa, bhikkhu pītiyā ca virāgā upekkhako ca viharati, sato ca sampajāno sukhañca kāyena paṭisaṁvedeti, yaṁ taṁ ariyā ācikkhanti: ‘upekkhako satimā sukhavihārī’ti tatiyaṁ jhānaṁ upasampajja viharati. I opet, slabljenjem ushićenja monah ostaje spokojan, svestan i s jasnim razumevanjem, sa fizičkim osećajem zadovoljstva. Monah ulazi i ostaje na trećem stupnju zadubljenja, o kojem plemeniti kažu: ’Srećan je čovek ispunjen spokojstvom i svesnošću.’

Ayampi kho, brāhmaṇa, dhammo ñāṇadassanena uttaritaro ca paṇītataro ca. To je takođe stanje, više i tananije od znanja i viđenja.

Puna caparaṁ, brāhmaṇa, bhikkhu sukhassa ca pahānā dukkhassa ca pahānā pubbeva somanassadomanassānaṁ atthaṅgamā adukkhamasukhaṁ upekkhāsatipārisuddhiṁ catutthaṁ jhānaṁ upasampajja viharati. I opet, napuštanjem zadovoljstva i bola, kao i sa ranijim nestankom radosti i žalosti, monah ulazi i ostaje na četvrtom stupnju zadubljenja, koji nije ni bolan ni prijatan, a čini ga čista svesnost, zasnovana na spokojstvu.

Ayampi kho, brāhmaṇa, dhammo ñāṇadassanena uttaritaro ca paṇītataro ca. To je takođe stanje, više i tananije od znanja i viđenja.

Puna caparaṁ, brāhmaṇa, bhikkhu sabbaso rūpasaññānaṁ samatikkamā paṭighasaññānaṁ atthaṅgamā nānattasaññānaṁ amanasikārā ‘ananto ākāso’ti ākāsānañcāyatanaṁ upasampajja viharati. I opet, sa potpunim nadilaženjem opažanja oblika, nestankom opažanja čulnih utisaka, sa neobraćanjem pažnje na opažanje različitosti, svestan da ’prostor jeste beskrajan’, monah ulazi i ostaje u području beskrajnog prostora.

Ayampi kho, brāhmaṇa, dhammo ñāṇadassanena uttaritaro ca paṇītataro ca. To je takođe stanje, više i tananije od znanja i viđenja.

Puna caparaṁ, brāhmaṇa, bhikkhu sabbaso ākāsānañcāyatanaṁ samatikkamma ‘anantaṁ viññāṇan’ti viññāṇañcāyatanaṁ upasampajja viharati. I opet, sa potpunim nadilaženjem područja beskrajnog prostora, svestan da ’svest jeste beskonačna’, monah ulazi i ostaje u području beskonačne svesti.

Ayampi kho, brāhmaṇa, dhammo ñāṇadassanena uttaritaro ca paṇītataro ca. To je takođe stanje, više i tananije od znanja i viđenja.

Puna caparaṁ, brāhmaṇa, bhikkhu sabbaso viññāṇañcāyatanaṁ samatikkamma ‘natthi kiñcī’ti ākiñcaññāyatanaṁ upasampajja viharati. I opet, sa potpunim nadilaženjem područja beskonačne svesti, svestan da ’nema ničega’, monah ulazi i ostaje u području ničega.

Ayampi kho, brāhmaṇa, dhammo ñāṇadassanena uttaritaro ca paṇītataro ca. To je takođe stanje, više i tananije od znanja i viđenja.

Puna caparaṁ, brāhmaṇa, bhikkhu sabbaso ākiñcaññāyatanaṁ samatikkamma nevasaññānāsaññāyatanaṁ upasampajja viharati. I opet, sa potpunim nadilaženjem područja ničega, monah ulazi i ostaje u području ni opažanja ni neopažanja.

Ayampi kho, brāhmaṇa, dhammo ñāṇadassanena uttaritaro ca paṇītataro ca. To je takođe stanje, više i tananije od znanja i viđenja.

Puna caparaṁ, brāhmaṇa, bhikkhu sabbaso nevasaññānāsaññāyatanaṁ samatikkamma saññāvedayitanirodhaṁ upasampajja viharati, paññāya cassa disvā āsavā parikkhīṇā honti. I opet, sa potpunim nadilaženjem područja ni opažanja ni neopažanja, monah ulazi i ostaje u području prestanka opažaja i osećaja. Tako što ih uvidi svojom mudrošću, njegovi otrovi bivaju potpuno uklonjeni.

Ayampi kho, brāhmaṇa, dhammo ñāṇadassanena uttaritaro ca paṇītataro ca. To je takođe stanje, više i tananije nego što su to znanje i viđenje.

Ime kho, brāhmaṇa, dhammā ñāṇadassanena uttaritarā ca paṇītatarā ca. Sve su to stanja koja su viša i tananija od znanja i viđenja.

Seyyathāpi so, brāhmaṇa, puriso sāratthiko sāragavesī sārapariyesanaṁ caramāno mahato rukkhassa tiṭṭhato sāravato sāraṁyeva chetvā ādāya pakkanto ‘sāran’ti jānamāno. Zbog toga, brahmane, kažem da je ta osoba poput čoveka kojem treba dobra drvena građa, traga za dobrom drvenom građom i tragajući za zdravim drvetom naiđe na veliko drvo snažnog debla. A on naseče srž stabla i ponese ga znajući da je to srž stabla.

Yañcassa sārena sārakaraṇīyaṁ tañcassa atthaṁ anubhavissati. I tako, šta god da je mislio da napravi od dobre drvene građe, dobro će mu poslužiti za to.

Tathūpamāhaṁ, brāhmaṇa, imaṁ puggalaṁ vadāmi.

Iti kho, brāhmaṇa, nayidaṁ brahmacariyaṁ lābhasakkārasilokānisaṁsaṁ, na sīlasampadānisaṁsaṁ, na samādhisampadānisaṁsaṁ, na ñāṇadassanānisaṁsaṁ. Tako, brahmane, korist od ovog svetačkog života nisu dobitak, poštovanje i dobar glas, niti je korist pročišćenje vrline, niti je korist usavršenost u koncentraciji, niti su korist znanje i viđenje.

Yā ca kho ayaṁ, brāhmaṇa, akuppā cetovimutti—Samo neopozivo oslobođenje uma

etadatthamidaṁ, brāhmaṇa, brahmacariyaṁ, etaṁ sāraṁ etaṁ pariyosānan”ti. jeste cilj svetačkog života, to je njegova srž i njegov vrhunac.

Evaṁ vutte, piṅgalakoccho brāhmaṇo bhagavantaṁ etadavoca: Kad ovo bi rečeno, brahman Pingalakoććha reče Blaženome:

“abhikkantaṁ, bho gotama, abhikkantaṁ, bho gotama …pe… „Izvrsno, učitelju Gotama! Izvrsno, učitelju Gotama! Baš kao kad bi neko ispravio ono što je stajalo naglavce, otkrio skriveno, pokazao put zalutalome ili upalio svetiljku u tami tako da oni koji imaju oči mogu da vide, tako je i učitelj Gotama, na više različitih načina, razjasnio Dhammu.

upāsakaṁ maṁ bhavaṁ gotamo dhāretu ajjatagge pāṇupetaṁ saraṇaṁ gatan”ti. Uzimam učitelja Gotamu za utočište, njegovo učenje i zajednicu monaha za utočište. Neka me učitelj Gotama prihvati kao svog zaređenog sledbenika koji, odsad pa do kraja života, pronađe svoje utočište!

Cūḷasāropamasuttaṁ niṭṭhitaṁ dasamaṁ.

Opammavaggo niṭṭhito tatiyo.

Tassuddānaṁ

Moḷiyaphaggunariṭṭhañca nāmo,

Andhavane kathipuṇṇaṁ nivāpo;

Rāsikaṇerumahāgajanāmo,

Sārūpamo puna piṅgalakoccho.
PreviousNext